Čeličnim papcima jurim po stijenama,
Odlučno kroz suncostaj do ravnodnevnice.
I bijesnim i otimam; i rušim i kidam
Bez prestanka, svijet bez kraja,
Lutka, djevojka, menada, čovjek,
U moći Pana.
Io Pan! Io Pan Pan! Pan! Io Pan!
 

O MUDROSTI I LUDOSTI
Sine moj, završavajući ovu poslanicu hoću da se sjetim njenog naslova, tj. Knjiga Mudrosti ili Ludosti.
 Objavljujem blagoslov u obožavanju naše gospe Nuite i njenog gospodara Hadita i čudo anatomije Djeteta Ra-Hoor- Khuita, što se može vidjeti i na planu Drveta Života.
 Iako je mudrost-chokmah druga emanacija njegove suštine, postoji staza koja ih odvaja i povezuje.
 Ovo se odnosi na Alefovu stazu.
 Ona je zaista Jedan, ali je i sto i jedanaest u svojoj potpunoj ortografiji.
 Time označava najsvetije trojstvo.
 Metatezom, ovaj je put gusta tama i iznenadna smrt.
To je i broj Aum-a, koji je Amoun i korijen zvuka Omne.
 Ili na grčkom Pana-a, a to je i broj Sunca. I pored toga, odgovarajući Totov adut označen je Nulom.
 Ime mu je Mat, o čemu sam ranije govorio. Slika mu je Budala.
 Sine moj, sakupi sve ove udove u jedno tijelo i udahni mu duh da oživi.
Potom ga obuhvati svojom muškom strašću, uđi u njega i spoznaj ga.
 Tako ćete biti jedno meso.
 Na kraju, pri pojačanju i zanosu ovog ostvarenja saznaćeš šta te je inspiriralo da izabereš svoje gnostičko ime Parsifal.
 To je Čista Luda, istinski vitez koji je osvojio kraljevstvo na Planini Spasenja i iscijelio Amfortasovu ranu.
Naredio je vještici Kundri da obavi odgovarajuću službu, ponovo je zadobio koplje i oživio čudo Svetog Grala.
 Završio je svoje djelo:  Čudo najvišeg spasenja! Spašavanje spasitelja! To su posljednje riječi pjesme koju je tvoj ujak Richard Wagner ispjevao u slavu te tajne. Sine moj, razumij ovo, dok te napuštam u ovoj poslanici. Vrhunac mudrosti znači otvaranje puta koji vodi do Krune i suštine svega, do duše Djeteta Horusa, gospodara Doba. To je staza Čiste Lude.

O POSLJEDNJEM PROROČANSTVU
Tko je ova Čista Luda?
 Zar u drevnim sagama, legendi o skaldu, bardu, o druidu, ne dolazi on obučen u zeleno, slično proljeću?
 O, ti, Velika Budalo, ti Vodo koja si Zrak, u kojoj je rastopljena sva složenost!
 Ti u poderanoj odjeći i s Prijapovim štapom i vinovom lozom!
 Stojiš na krokodilu, slično Hoor-Paar-Kraatu, a velika mačka skače na tebe!
 Znam ja i više. Znam te tko si. Bahus Difues, nijedan i dva, pod svojim imenom IAO!
 Konačno dolazim do tvog Bića koje je izvan postojanja.
 Glasno izgovaram svoju riječ.
 Tu je riječ čovjeku dao tvoj ujak Alkofibras Nasijer (Fransoa Rable).
 To je proročanstvo boce Bacbus-a, a ta je riječ Trinc.
U starom ispravnom izgovoru to je Trinu.
 Njen je broj istovjetan s mojim brojem, brojem tvog oca!
 Da se zna: šest stotina šezdeset i šest.

Ljubav je Zakon, ljubav pod Voljom.
666

0. LUDA. (1)
Ova karta odgovara slovu Alef (Aleph), što znači Vol, ali po obliku ovo slovo
hebrejskog alfabeta (prema predaji) predstavlja plug i stoga poprima
prvotno Falusno značenje. Ono je prvo od troje Majčinskih slova, Alef,
Mem i Šin, koja na različite, međusobno isprepletene načine odgovaraju svim
trijadama koje se javljaju u kartama, posebno Vatri, Vodi, Zraku; Ocu,
Majci, Sinu; Sumporu, Soli, Živi; Radžas, Satvas i Tamas.
Zaista značajna odlika ove karte jeste to da je njen broj 0. Ona, dakle,
predstavlja Negativno povrh Drveta Života, izvor svega. Ona je Kabalistička
Nula. Ona je jednačina Univerzuma, početna i završna ravnoteža suprotnosti.
Stoga Zrak, u ovoj karti, kvintesencijalno znači vakuum.
U srednjevijekovnom špilu, naziv ove karte glasi Le Mat , što je preoblikovanje
italijanske reči Matto , luđak, luda ili budala. O prikladnosti ovog naziva biće
riječi kasnije. No postoji i druga ili (moglo bi se i tako reći) komplementarna
teorija. Ako prihvatimo da Tarot potiče iz Egipta, možemo da
pretpostavimo i to da je Mat (budući da je ključna karta u čitavom špilu)
u stvari Maut, božica kraguja, koja predstavlja raniju i savršeniju
modifikaciju pojma Nuit nego što je to Izis.
U vezi s kragujem postoje dvije legende. Vjeruje se da mu je vrat spiralan; što
je moguće dovesti u vezu sa teorijom (koju je nedavno obnovio Ajnštajn,
ali je spominje i Zaratustra u svojim Proročanstvima) da je oblik
Univerzuma, one energije koju nazivamo Univerzumom, spiralan.
Druga legenda glasi da je kraguj, navodno, produžavao svoju vrstu uz pomoć vjetra;
drugim riječima, element zraka se smatra ocem svega što postoji.
Paralela sa ovim postoji u Anaksimenovoj školi grčke filozofije.
Stoga je ova karta i otac i majka, u najapstraktnijem vidu tih pojmova. To
nije zbrka, već hotimično poistovjećivanje muškog i ženskog, u čemu
nas opravdava biologija. Oplođeno jajašce je neopredijeljeno u pogledu spola.
Pitanje riješava, u toku razvitka, neka nepoznata determinanta.
Neophodno je privići se na tu, na prvi pogled, čudnovatu zamisao. Čim se
odlučimo da razmatramo stvari sa ženskog stajališta, muški element mora
smjesta, u istom bljesku misli, da se javi kao protuteža. Filozofski rečeno,
ovo poistovjećenje je po sebi potpuno. Tek kasnije se mora razmotriti
pitanje posljedice formuliranja Nule kao "plus 1 plus minus 1". Posljedica
toga je formulacija pojma Tetragramatona.

NAPOMENA
(1) Zapazi da je riječ " Fool " (Luda) izvedena iz " follis", wind-bag (mijeh,
mješina, u prenesenom značenju - naduvenko, napuhanko). Čak i etimologija daje
atribuciju Zraka. Pored toga, ispuhati  zrak iz obraza znači, u
napuljskom jeziku znakova, biti spreman za stvaranje. Što je još gore, neki
engleski Čuvari Demokracije pripisuju drugima glupost izrazom - "
Razzberry ".

FORMULA TETRAGRAMATONA
Već je ranije u ovom eseju objašnjeno da se cijeli Tarot temelji na Drvetu
Života i da je Drvo Života uvijek srodno Tetragramatonu. Cijela doktrina se
može vrlo jezgrovito iznjeti na sljedeći način:
Jedinstvo Oca i Majke rađa Blizance; sin ide ka kćeri, a kći vraća energiju
ocu; ovim ciklusom promjene osigurani su postojanost i vječnost
Univerzuma.
Da bismo shvatili Tarot, neophodno je da se uputimo natrag kroz povijest, u
Doba Matrijarhata (i egzogamije), u doba kada se pravo nasljedstva nije
ostvarivalo kroz kraljevog prvorođenog sina, nego preko njegove kćeri.
Kralj, dakle, nije postajao kralj naslijeđem, nego pravom osvajanja. U
najpostojanijim dinastijama, novi kralj je uvijek bio stranac, tuđinac. Štoviše,
morao je da ubije starog kralja i da za ženu uzme kraljevu kći. Takav
sistem je bio potvrda muževnosti i sposobnosti svakog kralja. Stranac je
morao da osvoji nevjestu u otvorenom nadmetanju. U najdrevnijim bajkama
taj motiv se neprestano ponavlja. Slavoljubivi stranac je često trubadur;
gotovo uvijek je prerušen, nerijetko na krajnje odbojan način. Tipičan primjer
takve priče je Ljepotica i Zvijer. Čest je slučaj i odgovarajuće prerušavanje
kraljeve kćeri, na primer u Pepeljuzi i Začaranoj princezi. Priča o Aladinu
pruža nam cijelu pripovjest u krajnje brižljivo razrađenim pojedinostima,
krcatu tehničkim pričama o magici. Tu je, dakle temelj legende o Princu lutalici
- a, obratite pažnju, on je uvijek "budala u porodici". Veza između
ludila i svetosti je tradicionalna. Nema nikakve poruge u tome što se
porodični blenta po običaju upućuje u crkvenu službu. Na Istoku se vjeruje
da je luđak "zaposjednut" svetac ili prorok. To poistovjećivanje je toliko
duboko da je ukorijenjeno i u jeziku. Riječ " silly " (glupav, blesav, sulud, tupav)
znači prazan - Zračni Vakuum - Nula - " the silly buckets on the deck "
(prazna vjedra na palubi). Reč je izvedena iz njemačkog " selig ", svet,
blagoslovljen, blagosiljan. Najupečatljivija osobina Lude je njegova
bezazlenost. Kasnije ćemo vidjeti koliko je važna ta odlika priče.
Da bi se osiguralo nasljeđivanje, zaključeno je: kao prvo, da kraljevska krv
mora zaista biti kraljevska, i drugo, da lozu treba obnavljati i osvježavati
uvođenjem stranca osvajača, umjesto da slabi i degenerira se sa neprestanim
samooplođivanjem.
U određenim slučajevima ta je teorija veoma dalekosežno sprovođena; oko
prerušenog princa je vjerojatno sve vrvilo od podvala, pakosti i podmetanja
nogu. Možda ga je, čak kralj, njegov otac, otposlao s tajnim pismenim
preporukama; ukratko, stare političke intrige bile su stare čak i u ta
drevna vremena.
Taj običaj se, dakle, razvio u stanje koje je na hvale vrijedan način obradio
Frejzer u Zlatnoj Grani (The Golden Bough). (Ta grana je nesumnjivo
simbol same Kraljeve Kćeri). "Kraljeva kći je preuzvišena iznutra; odjeća joj
je od čistoga zlata."
Kako je došlo do takvog stanja?
Možda se javila reakcija na igranje politikom; možda je došlo do uzdizanja i
slavljenja, prije svega "džentlmena provalnika", a naposljetku i pukog
gangsterskog poglavara, kakvog poznaje i naše doba, kao reakcije na
viktorijanstvo. Preporuke i svjedočanstva "lutajućeg princa" su pomno
ispitane i provjerene. Ukoliko nije bio odbjegli zločinac nije imao pravo da
se natječe. Nije bilo dovoljno da ruku kraljeve kćeri osvoji u otvorenom
natjecanju, poživi u izobilju do kraljeve smrti i naslijedi ga mirnim
putem. Bio je dužan da ubije starog kralja vlastitom rukom.
Na prvi pogled bi se reklo da je ta formula jedinstvo krajnje muškog, ružne
plavokose zvijeri, i krajnje ženskog, princeze koju muči nesanica zbog zrna
graška pod njenih sedam blazina. No, svaka simbolika takve vrste sama sebe
poništava; meko postaje čvrsto, hrapavo glatko. Što se  više udubljujemo u
formulu, bliže nam je poistovjećenje suprotnosti. Golub je Venerina ptica, ali
je golub i simbol Svetog Duha, to jest, Falusa u najoplemenjenijem vidu.
Zato nema mjesta iznenađenju prilikom zapažanja istovjetnosti oca i majke.
Prirodno, kada tako oplemenjene ideje budu degradirane, ne mogu jasno da
izraze simbol. Veliki hijerofant, suočen sa krajnje dvosmislenim simbolom,
prinuđen je da, samo zbog svog položaja hijerofanta - to jest, onog koji
objavljuje misteriju - "poruku prilagodi psu". To mora da učini
objavljivanjem simbola drugog reda, simbola primjerenog inteligenciji
Inicijanta drugog reda. Taj simbol, umjesto da bude univerzalan, a time i
neiskaziv uobičajenim načinom izražavanja, mora dalje da se prilagođava
intelektualnim sposobnostima posebnog skupa ljudi koje hijerofant treba da
inicira. Sukladno tome, takva istina se prostom puku čini kao bajka,
parabola, legenda ili čak vjera.
U slučaju ovog cijelovitog simbola Lude postoji, koliko je dosad poznato,
nekoliko potpuno različitih tradicija, izrazito jasnih i povijesno
važnih.
Da bi se razumjela ona jedna doktrina iz koje su sve proizišle, moramo
razmotriti svaku od njih pojedinačno.

"Zeleni čovjek" sa svetkovina u čast dolaska proljeća.
"Aprilska Luda". Sveti Duh.
Ova tradicija predstavlja prvobitnu zamisao prilagođenu shvaćanju prosječnog
seljaka. Zeleni čovjek je personifikacija tajnog utjecaja kojeg izaziva
pojava proljeća. Teško je reći zašto je to tako, ali tako je: postoji veza sa
pojmovima neodgovornosti, razuzdanosti, idealiziranja, romantike,
maštanja pod zvjezdanim nebom.
Po dolasku proljeća, u svima nama počinje da se vrpolji Luda i, pošto smo
svi pomalo zbunjeni i prožeti blagom nelagodnošću, ispoljavanje tog
podsvjesnog impulsa na ceremonijalan način smatra se ljekovitim običajem.
Bio je to način i da se ispovjedanje učini lakšim. Za sve te svetkovine može
se reći da su prikazi jedne savršene prirodne pojave u najjednostavnijem
vidu, bez introspekcije. Posebno treba izdvojiti običaj pripremanja Uskršnjeg
Jajeta i " Poisson d' avril " (aprilska šala, aprililili). Riba-Spasitelj je predmet
rasprave na drugom mjestu u ovom ogledu. Precesija Ekvinocija je učinila da
proljeće počinje ulaskom Sunca u Ovna, umjesto u Ribe, kao što je bio
slučaj u najstarijim zabilježenim vremenima.

Keltska "Velika Luda" ( Dalua )
Ovo predstavlja znatan napredak u odnosu na prethodno opisane čisto
naturalističke fenomene. U Velikoj Ludi leži jasno učenje. Svijet je
neprestano u potrazi za spasiteljem, a doktrina o kojoj je riječ je filozofski
više od doktrine, ona je prosta činjenica. Spasenje, ma šta spasenje značilo,
se ne može zadobiti ni po koju razumnu cijenu. Razum je ćorsokak, škripac,
razum je prokletstvo. Jedino ludilo, božansko ludilo, nudi izlaz. Zakon
Lorda Kancelara neće valjati; zakonodavac može biti epileptični gonič
deva kao što je Muhamed, megalomanski provincijski skorojević kao
Napoleon ili čak i izgnanik, tri četvrtine obrazovan, jednu četvrtinu lud,
tavanski štakor iz Sohoa kao Karl Marks. Takvim ličnostima je zajedničko
samo jedno: svi su ludi, to jest, nadahnuti. Kod gotovo svih primitivnih
naroda raširen je taj običaj, bar u ublaženom vidu. Oni poštuju lutajućeg
luđaka, jer on je možda glasnik Preuzvišenog. "Ko je taj neobični tuđin?
Hajde da ga lijepo primimo. Možda ćemo neočekivano ugostiti anđela."
Pitanje očinstva je blisko povezano sa ovom zamisli. Potreban je spasitelj.
Šta je jedino pouzdano sigurno u pogledu njegovih sposobnosti? Da ne
umije da bude običan čovjek. (U Evanđeljima se cijepidlači o tvrdnji da je Isus
Mesija zato što je rodom iz Nazareta, savršeno dobro poznatog mjesta, zato
što mu se znaju otac i majka i porodica; ukratko, dokazuje se da nije
kvalificiran za Spasitelja.) Spasitelj mora da bude posebno sveta ličnost;
gotovo je nepojmljivo da bi on uopće mogao da bude ljudsko biće. U
najgorem slučaju, njegova majka mora biti djevica, a da bi čudo bilo potpuno,
njegov otac mora da bude bog. No, budući da je bog kičmenjak u
plinovitom agregatnom stanju, on se mora pretvoriti u nekakvu
materijalizaciju boga. Vrlo dobro! Neka bude bog Mars u obličju vuka,
ili Jupiter kao bik, ili zlatna kiša, ili labud; ili Jehova u obliku goluba;
ili neko drugo stvorenje iz mašte, po mogućnosti prerušeno u kakvu
životinju. Postoje nebrojeni oblici ovog običaja, ali se svi podudaraju u
jednom: spasitelj može da se pojavi jedino kao posljedica nekog
nesvakidašnjeg događaja, sasvim protivno svemu normalnom. I
najneznatniji nagovještaj razumnog u cijeloj stvari potpuno bi razorio argument.
No, budući da se mora steći neka opipljiva predođba, uobičajeno riješenje je
predstavljanje Spasitelja kao Lude. (U Bibliji se javljaju pokušaji da se
postigne to stanje. Skrećemo Vam pažnju na "šareni ogrtač" Josipov i
Isusov; čovjek u šarenom (1) je onaj koji svoj narod izbavlja iz ropstva.)
Kasnije će se vidjeti na koji način je ova zamisao povezana sa misterijom
očinstva i sa mijenjanjem boja alkemijske žive u jednom od stupnjeva Velikog
Djela.

NAPOMENA
(1) Nazovimo ga "Harlekinom" i pred očima nam se ukazuje
Tetragramaton koji očigledno izvrgava ruglu Svetu Porodicu: Pantalone,
lakrdijaš, vremešni "stari zamlata"; Klaun I Harlekin, dva vida Lude; i
Kolumbina, Djevica. No, budući da je to burleska, tradicija je pomješana i
dublje značenje je izgubljeno, upravo kao što je i srednjevjekovna misterija
o Ponciju i Judi postala farsa sa oportunističkim površnim varijantama,
"Panč i Džudi".

"Bogati Ribar"; Parsifal
Legenda o Parsifalu, koja je sastavni dio misterije o Spasitelju Bogu-Ribi, i
Sangraalu ili Svetom Gralu, osporavanog je porijekla. Pouzdano je da se
prvo javlja u Britaniji, zemlji koja je Magici posebno draga, zemlji
Merlina i Druida, šume Broselijandine. Neki učeni ljudi smatraju da
velška varijanta ove tradicije, koja u mnogo čemu doprinosi važnosti i ljepoti
Ciklusa o Kralju Arturu, može biti još ranijeg datuma. To je ovdje
irelevantno, ali je bitno shvatiti da je ta legenda, kao i ona o Ludi, sasvim
paganskog porijekla i da do nas dopire posredovanjem latinsko-kršćanskih
recenzija; u nordijskim mitologijama nema ni traga bilo čemu sličnom
(Parsifal i Galahad su bili "nevini": to je uslov za Čuvare Grala).
Napomenimo i to da je planina spasenja Monsalvat, prebivalište Svetog
Grala, utvrđenje Vitezova Čuvara, u Pirinejima.
Ovdje bi možda bilo najprikladnije uvesti lik Parsifala, pošto on predstavlja
zapadni vid tradicije o Ludi, i zato što su legendu o njemu brižljivo razradili
učeni inicijanti. (Dramska postavka Wagnerovog Parsifala je djelo tadašnjeg
poglavara O.T.O. - a.) U prvoj fazi, Parsifal je Der reine Thor, Čista Luda.
Njegovo prvo djelo je ubijanje labuda. To je obijest bezazlenosti. U drugom
činu, ista ta osobina mu omogućava da se odupre laskanju dame u
Kundrinom vrtu. Klingsor, zli čarobnjak, koji je mislio da ispuni uslove za
život samosakaćenjem, vidjevši da je njegovo carstvo ugroženo, baca sveto
Koplje (koje je ukrao sa Planine Spasenja) na Parsifala, ali ono ostaje da lebdi
nepomično nad mladićevom glavom. Parsifal ga uzima; drugim riječima, ulazi
u pubertet (ovakav preobražaj vidjećemo i u kasnijim simboličnim bajkama).
U trećem činu Parsifalova bezazlenost sazrijeva u posvećenost; on je
inicirani Svećenik čija dužnost je da stvara; Veliki petak je dan tame i
smrti. Gdje da potraži za sebe spas? Gde je Monsalvat, planina spasenja,
koju toliko dugo uzalud traži? Klanja se koplju: put, koji mu je toliko
vremena bio nedostupan, smijesta se otvara pred njim; predjeli promiču kraj
njega, nema potrebe da se on kreće. Stigao je u Gralov Hram. Svaka prava
ceremonijalna religija mora po karakteru biti solarna i falusna. Amfortasova
rana je ono što je iz hrama odagnalo vrlinu (Amfortas je simbol Umirućeg
Boga).
Prema tome, da bi spasio situaciju, uništio smrt i ponovo posvetio hram,
treba samo da koplje zarije u Sveti Gral; spašava ne samo Kundri već i
sebe. (Ovo učenje u cijelosti mogu da razumiju jedino članovi Vrhovnog
Svetilišta Gnoze devetog stupnja O.T.O. - a)

Krokodil (Mako, Setov sin; ili Sebek)
Isto ovo učenje potpune nevinosti koja prerasta u potpunu plodnost može se
naći i u drevnom Egiptu, u simbolizmu krokodilskog božanstva Sebeka.
Po predaji, krokodil je bio lišen organa za produžetak vrste (usporedite sa
onim što je rečeno o kraguju Maut). Ne usprkos tome, nego upravo zato, bio
je simbol vrhunca stvaralačke energije.
 (Kao što će se kasnije vidjeti, Frojd objašnjava ovu prirodnu antitezu.)
Kao vršilac dužnosti stvaranja spasitelja u pomoć se ponovo poziva
životinjsko carstvo. Na obalama Eufrata ljudi su obožavali Oana ili Dagona,
riblje božanstvo. Kao simbol očinstva ili majčinstva, produžetka života
općenito, riba se neprestano ponavlja. Slovo N (Nun, N, na hebrejskom
znači Riba) je jedan od prvobitnih hijeroglifa koji predstavlja tu ideju,
očigledno zbog mentalnih reakcija koje u umu pobuđuje neprekidno
ponavljanje tog slova. Postoji, dakle, više božanstava, božica i
drugih junaka čije su legende funkcije slova N. (U vezi sa ovim
slovom vidi Atu XIII.) Ono stoji u vezi sa Sjeverom, a time i sa zvjezdanom
konstelacijom oko Polarne zvijezde, Sjevernjače ili Polarisa; povezano je i sa
Sjevernim vjetrom, a odnosi se na Vodene znake. Otuda se slovo N javlja u
legendama o Potopu i ribljim božanstvima. U hebrejskoj mitologiji, junak
na koga se ovo slovo odnosi je Noa. Važno je spomenuti i to da je simbol
Ribe odabran da predstavlja Spasitelja ili Falus, božanstvo posredstvom čije
moći čovjek prevazilazi smrtonosne vode. Uobičajeni naziv za ovo božanstvo,
u današnjoj Italiji i drugde, je Il Piscis , riblji mjehur, oblik koji se
neprestano javlja na crkvenim prozorima i episkopskom prstenu.
(1)
U jukatanskoj mitologiji, to su "stari prekriveni perjem što iziđoše iz
mora". Neki u ovoj predaji vide upućivanje na činjenicu da je čovjek
morska životinja. Naš disajni aparat još uvijek posjeduje atrofirane škrge.

NAPOMENA
(1) "IChTHS, što znači riba, i sasvim skladno simbolizira Krista." - The
Ring and the Book - Prva riječ je Notarikon od " Iesous Christos Theou Huios
Soter " (Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj).

Hoor - Paar - Kraat (1)
Prijelazom na krajnje složenu teogoniju, javlja se savršeno jasan i konkretan
simbol ove doktrine. Harpokrat je Božanstvo Tišine; a ta tišina ima izrazito
svojstveno značenje. (Vidi priloženi esej u Dodatku.) Prvo je Keter, čisto
Biće mišljeno kao jedan vid čistog Ništa. U svom manifestiranju on nije
Jedan, nego Dva; Jedan je samo zato što je 0. On postoji; (Ehejeh, njegovo
božansko ime, koje znači "Jesam"/ "Postojim"/ ili Biti ću", je samo drugi
način da se iskaže da on Nije; jer Jedan vodi u Ništa, odakle on i potiče.
Tako je jedino moguće manifestiranje u Dva, a to manifestiranje mora biti
u tišini, pošto broj 3, broj Razumjevanja još nije uobličen. Drugim
riječima, ne postoji Majka. Sve što imamo je tek pobuda manifestiranja; a to
se mora odvijati u tišini. To jest, još uvijek ne postoji ništa više do poticaj,
koji je neuobličen; tek kada se on protumači, postaje Riječ, Logos (vidi
Atu I).
A sada razmotrimo tradicionalan Harpokratov oblik. On je dijete, to jest,
bezazlen, nevin, još nije dospio u pubertet; kao jednostavniji oblik Parsifala,
predstavljen je u ružičasto-rumenoj boji. Zora je nagovještaj dolaska
svjetlosti, ali ni u kom slučaju to nije svjetlost; pramen crne kose obavijen je
oko njegovog uha, što predstavlja uticaj spuštanja Preuzvišenog na
Bramarandra Čakru ( Brahmarandra Chakra ). Uho je posrednik Akaše (
Akasha ), Duha. To je jedini vidljivi simbol; to je jedini nagovještaj da on
nije samo jedna obična beba kojoj još nije izrasla kosa, jer to je jedina
mrlja na ružičastoj boji. Ali, sa druge strane, njegov palac je, ili naslonjen na
donju usnu, ili je u njegovim ustima; koje od to dvoje, nemoguće je
utvrditi. Tu leži razlog za raspravu između dvije škole mišljenja; ukoliko
dotiče svoju donju usnu, naglašava tišinu kao tišinu; ukoliko mu je palac u
ustima, ističe doktrinu Ehejeh(a): "Biti ću". Pa ipak su, naposljetku, ta učenja
istovjetna.
Ovo dijete se nalazi u plavom jajetu, koje je očigledan simbol Majke. To
dijete je, na izvjestan način, nerođeno; plava boja je plavetnilo prostora; jaje je
položeno na lotos, a taj lotos izrasta iz Nila. Lotos je još jedan simbol
Majke, a Nil je i simbol Oca koji oplođuje Egipat, Joni (Yoni). (No Nil je i
dom krokodila Sebeka, koji ugrožava Harpokrata.)
Pa ipak, Harpokrat nije uvijek tako predstavljen. Neke škole misli ga
prikazuju u stojećem položaju, kako stoji na krokodilima iz Nila. (Povežite
gore rečeno sa krokodilom, simbolom dviju točno suprotnih stvari.)
Ovde postoji analogija. To nas podsjeća na Herkula - dijete Herkula - koji je
sjedio za preslicom u Domu Žena; Herkula, koji bijaše snažan čovek,
bezazlen, naposljetku i luđak, koji je ubio svoju ženu i dijecu. To je srodan
simbol.
Harpokrat je (u jednom smislu) simbol Praskozorja na Nilu i fiziološke
pojave koja prati čin buđenja. Na drugom kraju oktave misli, vidimo
povezanost ovog simbola sa prethodno opisanim načinom nasljeđivanja
kraljevskog prijestolja. Sam simbol Harpokrata je bezmalo čisto filozofski. On
je i mistična obuzetost dijelom stvaranja; zadnje Heh u Tetragramatonu.
Harpokrat je, u stvari, pasivna strana svog blizanca Horusa. No, istovremeno
je i potpuno razvijeni simbol te ideje, koja je vjetar, koja je Zrak,
oplodnja Božice Majke. Odoljeva svim nasrtajima zbog svoje bezazlenosti;
jer, u toj bezazlenosti je savršena tišina, koja je suština zrelosti,
muževnosti.
Jaje nije samo Akaša (2) nego i prvobitno jaje u biološkom smislu. Ovo
jaje nastaje iz lotosa, koji je simbol Joni.
Postoji jedan azijski simbol srodan Harpokratu koji, mada ne spada
neposredno pod ovu kartu, treba razmotriti s njom u vezi. Taj simbol je
Buda-Rupa ( Buddha Rupa ). Najčešće je predstavljen kako sjedi na lotosu, a
iza njega je često rasprostrta Zmijska kukuljica; kukuljica je opet u obliku
Joni. (Obratite pažnju na uobičajene šare na kukuljici: falusne i simbole
plodnosti.)
Krokodil iz Nila naziva se Sebek ili Mako-Proždrljivac. U službenim
ritualima, obično je riječ o ribaru koji traži zaštitu od nasrtaja svoje
totemske životinje.
Međutim, postoji istovjetnost između stvoritelja i uništitelja. U indijskoj
mitologiji, Šiva (Shiva) obavlja obje dužnosti. U grčkoj mitologiji,
boga Pana nazivaju "Pamfagom, Pangenetorom", Sveproždirućim,
Svestvoriteljem. (Ističemo da je numerička vrijednost riječi Pan 131, ista kao i
za Samaela /Samael/, hebrejskog anđela uništenja.)
Tako je i u simbolu inicijacije čin proždiranja ekvivalentan inicijaciji; kako
bi rekao mistik: "Moja duša je progutana u Bogu." (Usporedite simbolizam
Noe i Arke, Jone (3) i kita i drugih.)
Neprestano treba imati na umu dvojnost svakog simbola. Inzistiranje na
samo jednoj od dviju međusobno proturiječnih atribucija koje su
nerazdruživo spojene u nekom simbolu, je jednostavno znak spiritualne
nesposobnosti; a to se stalno događa, zbog predrasuda. Najprostiji ispit
pravovaljanosti inicijacije je da se svaki simbol pojmi nagonski kao nešto što je samo po
sebi u svom značenju kontradiktorno. Dobro obratite pažnju na ovaj odlomak iz
djela "Vizija i Glas", strana 136:

"Objavljeno mi je da je ovo srce srce koje kliče, a zmija da je
zmija Da'atova (Da'ath), jer svi su simboli promjenljivi, jer
svaki u sebi nosi svoju suprotnost. A to je neizmjerna tajna
Vrhovnih koji su iznad Bezdana. Jer, ispod Bezdana, proturječje je
podjela; no povrh Bezdana, proturjčje je Jedinstvo. I ništa ne
može biti istinito izuzev vrlinom kontradikcije koju u sebi sadrži."

Za sve uzvišene spiritualne vizije je karakteristično da se bilo kakva
stvorena predstava razara ili poništava onoga trenutka kada se ona pojavi kao
proturječna. Hegel i Niče su imali iskrice ove ideje, ali ona je na izrazito
iscrpan i jednostavan način opisana u Knjizi Mudrosti ili Ludosti (The
Book of Wisdom or Folly). (Vidi Dodatak.)

Pitanje krokodila je od izrazito velike važnosti, jer u mnogim tradicionalnim
vidovima "Lude" iz Tarota krokodil je jasno prikazan. U banalnom
tumačenju ove karte, Sholijasti kažu da je na slici prikazan veseli,
bezbrižan mladić, s vrećom do vrha punom ludosti i varki, koji se poigrava na
rubu litice, ne primjećujući da se tigar i krokodil, prikazani na slici, spremaju
da ga zaskoče. To je viđenje "Malog Ivice". Međutim, taj krokodil
inicijatima pomaže da ustanove spiritualno značenje karte, u smislu
povratka prvobitnoj Kabalističkoj nuli; riječ je o procesu "zadnjeg Heh" u
magičkoj formuli Tetragramatona. Jednostavnim pokretom ruke može se
izazvati njezin preobražaj u prvobitni Jod (Yod) i ponoviti cijeli proces.
Uvođenjem krokodila se još jednom nagovještava formula bezazlenosti -
muževnosti, jer je to bila jedna od bioloških praznovjerica na kojoj su
temeljili svoju teogoniju - da se i krokodil, poput kraguja, razmnožava na
nekakav tajanstveni način.

NAPOMENE
(1) Luda je, očigledno, i jedan vid Pana; no ideja Pana je najpotpunije
prikazana posredstvom Atu XV, čije slovo je polu-vokal Ajin (Ayin),
srodan slovu Alef (Aleph).
(2) Crno Jaje elementa Duha u nekim hinduističkim školama
mišljenja. Iz njega proizlaze ostali elementi Zrak, Voda, Zemlja,
Vatra (tim redosljedom).
(3) Obratite pažnju na N u "Jonah" i na značenje imena: golub.

Zeus Arhenotelus (Zeus Arrhenothelus)
Prilikom bavljenja Zeusom odmah se suočavamo sa hotimičnom
pometnjom i brkanjem muškog i ženskog. Isto se događa i u grčkim i
latinskim mitovima. Dianus i Diana su blizanci i ljubavnici; čim
izgovorimo ženski naziv, on nas dovodi do poistovjećenja sa muškim, i
obrnuto, što je i nužno, s obzirom na biološke činjenice prirode. Jedino u
Zeusu Arhenotelusu dobijamo istinsku hermafroditsku prirodu simbola u
sjedinjenom obliku. Ovo je izrazito važna činjenica, naročito za naš sadašnji
cilj, jer se lik ovog božanstva neprestano javlja u alkemiji. Izuzetno je
teško pružiti njegovo jasno objašnjenje; ideja se tiče sposobnosti duha
koji se nalazi "povrh Bezdana"; i svi dvoglavi orlovi sa unaokolo
načičkanim simbolima nagovještavaju tu ideju. Čini se da je krajnje značenje
to da je prvobitni bog koliko muško toliko i žensko, što je, naravno,
suštinska doktrina Kabale; a ono što je najteže shvatiti u vezi sa kasnije
profaniranom tradicijom Starog Zavjeta (1) je to, da je u njoj Tetragramaton
predstavljen kao muško, usprkos dvijema ženskim komponentama. Zeus je
postao i previše popularan i, kao posljedica toga, suviše se legendi počelo
ispredati u vezi s njim; ali ono što je za naš neposredni cilj najvažnije je to
da je Zeus bio naročito Božanstvo Zraka. (2) Oni koji su tragali za
porijeklom Prirode u pradavno doba nastojali su da ga pronađu u jednom od
Elemenata. (Povijest filozofije opisuje razmimoilaženja između Anaksimandra
i Zenokrata; kasnije, Empedokla.) Može biti da su prvobitni tvorci Tarota
nastojali da objave doktrinu da je porijeklo svega Zrak. No, da je tako, to bi
narušilo cijeli Tarot u vidu koji je nama poznat, pošto je prema poretku
porijekla prvi otac Vatra. Ono što pomiruje suprotnosti je Zrak kao Nula.
Točno je da su Dianus i Diana bili simboli Zraka, a sanskrtske Vede kažu
da su prvobitni bogovi bili božanstva nepogoda. No, ukoliko su božanstva
nepogoda zaista bili ti koji su rukovodili stvaranjem Univerzuma kakav
nam je danas poznat, to su svakako morale biti vatrene nepogode; u ovome
se astronomi slažu. No, ova teorija nesumnjivo nagovještava istovjetnost
Zraka i Vatre, i čini se da su oni zamišljeni kao prethodnici Svjetlosti,
to jest, Sunca; prethodnici stvaralačke energije, to jest, falusa; i neprestano
se nameće pomisao da je tu riječ o jednoj doktrini koja je potpuno suprotna
našoj vlastitoj najrazumnijoj doktrini: onoj u kojoj prvobitni Kaos
elemenata, Tohu-Bohu, treba pretpostaviti kao uzrok poretka, umjesto kao
plastičnu masu na kojoj se poredak uspostavlja.
Nijedan istinski kabalistički sistem ne ističe Zrak u konvencionalnom
smislu riječi kao prvobitni element, mada je Akaša jaje duha, crno ili
tamnoplavo jaje. To nagovještava jedan vid Harpokrata. U tom slučaju, pod
"zrakom" se, zapravo, podrazumijeva "duh". Kako bilo da bilo, sam simbol
je savršeno jasan i treba ga primjenjivati na odgovarajućem mjestu.

NAPOMENE
(1) Plemenska dužnost divljaka lutalica bila je imati neciviliziranog i
prostog Demiurga kao boga; za njih su složenost i profinjenost
naseljenih naroda predstavljali puku slabost. Obratite pažnju na to da je
onog trenutka kada su zadobili Obećanu Zemlju i Hram, pod Solomonom,
on krenuo da "bludniči sa nepoznatim ženama" i bogovima. To je
razjarilo Svojeglave proroke i u narednih nekoliko godina dovelo do
raskola između Judeje i Izraela, a time i do niza katastrofa.
(2) Najstarije predaje govore o raspodjeli triju aktivnih elemenata kao o
Disu (Pluton) Vatra, Zeusu (Jupiter) Zrak, i Posejdonu (Neptun)
Voda.

Dionizus Zagreus. Bakhus Difues.
(Dionysus Zagreus, Bacchus Diphues)
Odgovara nam da ova dva boga razmatramo kao jednog. Zagreus je za
naš neposredan cilj važan jedino zbog svojih rogova i zato što su ga, po
predaji (u Eleuzijskim Misterijama) rastrgali Titani. No Atena je spasila
njegovo srce i odnjela ga je njegovom ocu, Zeusu. Njegova majka bila je
Demetra; on je, dakle, plod braka između Neba i Zemlje. To ga poistovjećuje
sa slovom Vau iz Tetragramatona, ali legende o njegovoj "smrti" upućuju na
inicijaciju, što je u skladu sa doktrinom o Proždiraču.
Međutim, tradicionalni vid ove karte daleko jasnije prikazuje Bakhusa
Difuesa, koji predstavlja jedan površniji oblik obožavanja; ekstaza koja je za
ovo božanstvo karakteristična, više je magička nego mistična. Onom drugom
je ime Jakhus (Iacchus), dok je ime Bakhusove majke Semela, koju je
pohodio Zeus u obliku groma i ubio je. Ali ona je već bila zanijela s njim, i
Zeus je spasio dijete. Do zrelosti je bilo skriveno u Zeusovom "bedru" (to
jest, falusu). U znak osvete za nevjeru koju je njen suprug počinio sa
Semelom, Hera je dječaka učinila ludim. To je neposredna veza sa kartom.
Legenda o Bakhusu veli, prije svega, da je on bio Difues, dvojne prirode, što
kako se čini prije znači biseksualan nego hermafrodit. Njegovo ludilo je
takođe jedna faza njegove opijenosti, jer on je prevashodno božanstvo
vinove loze. On igrajući putuje Azijom u društvu svakojakih suputnika, svi
zaneseni entuzijazmom; u rukama su im štapovi sa šišarkama na vrhu,
obavijeni bršljanom; prati ih zveket cimbala, a u nekim legendama stoji da
su naoružani mačevima ili opasani zmijama. Sva šumska polubožanstva su
muški suputnici Menada, Bakhusovih svećenica. Na slikama na kojima je
prikazan, njegovo pijano lice i apatično stanje njegovog lingama dovode ga u
vezu sa već pomenutom legendom o krokodilu. Njegov stalni pratilac je
tigar; i u svim najbolje sačuvanim primjerima ove karte tigar ili pantera su
prikazani kako se spremaju da ga zaskoče s leđa, dok je krokodil sprijeda
spreman da ga proždere. U legendi o njegovom putovanju po Aziji stoji da je
jahao na magarcu, što ga dovodi u vezu sa Prijapom, za koga kažu da je
njegov sin koga je začeo sa Afroditom. To podsjeća i na trijumfalni ulazak
u Jeruzalem, na praznik Nedjelje palmi. Neobično je da je, prema predaji o
Isusovom rođenju, Djevica Majka predstavljena u položaju između vola i
magarca; kao što znamo slovo Alef znači Vol.
U obožavanju Bakhusa postojao je predstavnik tog boga, koji je biran zbog
odlika koje su ga činile mladim i muževnim, no istovremeno i ženstvenim
muškarcem. Tokom stoljeća, obožavanje je prirodno slabilo; prvobitnom
njegovom vidu pripajale su se nove ideje; i djelomično zbog orgijske
prirode rituala, pojam Lude je poprimio konačno obličje. Tako je došlo
do toga da ga predstavljaju sa Ludinom kapom, koja je očigledno falusni
simbol, odjevenog u šarenu odjeću, što nas ponovo podsjeća na raznobojni
plašt kojim su bili zaogrnuti Isus i Josip. To nije samo merkurijski,
nego i zodijački simbolizam. Josip i Isus, uz dvanaestoro braće ili dvanaest
apostola, na isti način predstavljaju sunce okruženo sa dvanaest znakova.
Tek mnogo kasnije je svemu tome pridodat određeni alkemijski značaj, i
to u doba kada su učeni ljudi renesanse postavljali pred sebe kao naročit
zadatak pronalaženje nečeg važnog i ozbiljnog u simbolima koji su,
zapravo, bili krajnje površni.

Bafomet
Nema nikakve sumnje u to da ova tajanstvena ličnost predstavlja magički
lik iste te ideje, razvijene u mnoštvo simbola. Slikovna podudarnost je
najlakše uočljiva kod likova Zeusa Arhenotelusa i Babalon, i u nevjerojatno
bestidnim prikazima Djevice Majke koje nalazimo među ostacima drevne
Kršćanske ikonologije. Temom se prilično opširno bavi Pejn Najt (Payne
Knight), u djelu u kojem ispituje porijeklo simbola i značenje imena. Fon
Hamer-Purgštal (Von Hammer-Purgstall) je svakako u pravu kada
pretpostavlja da je Bafomet jedan vid Boga - bika ili, prije, Boga bikoubojice
Mitre (Mithras); jer, riječ Bafomet (Baphomet) treba pisati sa slovom "r" na
kraju; otuda je očigledno da se radi o iskrivljenom obliku koji znači "Otac
Mitras" (Father Mithras). I ovdje postoji veza sa magarcem, jer je predmet
poštovanja Vitezova Hramovnika (Templara) postao tek kao božanstvo sa
magarećom glavom.
I rani Kršćani su bili optuživani zbog obožavanja magarca ili božanstva s
magarećom glavom, a to je opet povezano sa divljim magarcem iz pustinje,
božanstvom Setom, poistovjećenim sa Saturnom i Satanom. (Vidi infra, Atu
XV.) On je Jug, kao što je Nuit Sjever: Egipćani su u tim područjima imali
Pustinju i Ocean.



"Crni  dvoglavi  Orao je Bog; i Crni Trokut je On.
U svojim kanđama On nosi mač; da, oštar mač on drži u njima.
Taj Orao je sagorio na Velikoj Vatri; ipak ni jedno pero nije spaljeno.
Tog Orla je progutalo Veliko More; ipak ni jedno pero nije pokvašeno.
Tako On leti zrakom i svijetli nad zemljom na Svoje zadovoljstvo.
Tako je govorio IACOBUS BURGUNDUS MOLENSIS, Veliki Majstor Hrama;
A o Bogu  Magareće glave on se nije drznuo govoriti."

ZVEKAN
Samo zvekani pronalaze izvjesnost u ovim riječima.
Zamislivo je da je A ne - A;
Obrnuti to je ništa drugo do povratak u uobičajeno stanje.
Ipak, prisiljavanjem mozga da prihvati pretpostavke,
Od kojih jedna tvrdi besmislicu, a druga opće poznatu činjenicu;
Ustanovljava se nova funkcija mozga.
Nejasni i tajanstveni i sasvim neodređeni su sadržaji te nove svjesnosti;
Ipak, na neki način oni su neophodni.
Upotrebom postaju jasni.
Nerazumnost postaje iskustvo.
To podiže olovnih nogu Dušu do iskustva TOGA čega je razum samo huljenje.
No, bez tog iskustva ove riječi su laži Zvekana.
Ipak, tebi Zvekan, a meni Blesan, Bogu badalšanski Rubin neka je!

LABUD
Postoji labud čije ime je Zanos, on leti sa Sjevernih Pustinja;
On leti kroz plavetnilo, on leti iznad rižinih polja, na njegov dolazak one pozelene.
U čitavom je univerzumu jedino taj Labud nepomičan:
Izgleda kao da se on kreće, kao što izgleda da se Sunce kreće; takva je slabost našeg vida.
O Ludo! Vičeš li ti?
Amen.
Kretanje je prividno: /ne/ postoji Ništa što miruje.
Odapeo sam strijelu na tog labuda;
Iz bijelih grudiju poteče krv.
Ljudi me tukoše;
Zatim vidjevši da sam ja bio samo Čista Luda, pustiše me da prođem.
Tako i nikako drugačije ja dospjeh do Hrama Grala.
........................................................................................................
 

"...Crowley o tome kaže: ' Đavo ne postoji. To je lažno ime izmišljeno od Crne Braće da bi uvelo jedinstvo u njihovu neznalačku zbrku raspršenosti. Đavo koji posjeduje jedinstvo bio bi Bog. ' Đavo ' je povijesno, Bog bilo kog naroda kojeg drugi osobno ne voli. Ovo je dovelo do tolike zbrke u razmišljanju, da Zvijer 666 radije ostavlja imena onakva kakva jesu, jednostavno proglašavajući da AIWAZ, solarno-falički-hermetički ' Lucifer ', jest njegov vlastiti SAČ, a ' Đavo ' , Satan ili Hadit, naša osobna jedinka Zvjezdanog Univerzuma. Ova Zmija, SATAN, nije neprijatelj čovjeka, već onaj koji je stvorio Bogove naše rase, poznajući dobro i zlo; On kaže ' Spoznaj sebe !' i podučava inicijaciju. On je ' Đavo ' Knjige Thotha i njegov amblem je BAPHOMET, androgin koji je hijeroglif tajnog savršenstva. Broj njegovog Atu-a je XV, što je YodHe, monogram vječnosti, Otac koji je jedno sa Majkom, Djevičansko Sjeme koje je jedno sa sveobuhvatnim svemirom. On je stoga Život i Ljubav. Ali štoviše, njegovo je slovo Ayin, oko; on je Svijetlost i njegov zodijački lik je Capricornus, poskakujući jarac čiji je atribut Sloboda. '..."

................................................................................................

O Baphometu

' I vjerujem u Zmiju i Lava, Tajna nad Tajnama, u Njegovo ime Baphomet.'

Zajednički simbol Lav/Zmija je vrlo star, i javlja se u Mitraističnoj, kao i u Egipatskoj i Gnostičkoj ikonografiji. Lav je ' Kralj Zvijeri ', zahvaljujući svojoj snazi, kraljevskom urlikanju, žućkastoj solarnoj boji svoga krzna, i zato jer njegova griva predstavlja auroru Sunca. Zmija, možda zato jer navodno čuva Drvo Života, je povezana sa Mudrošću. A zato jer mijenja svoju kožu i kreće se na vijugav način, simbol je obnavljanja i ciklusa Života i Smrti. Neke kulture su predpostavile, da pošto nema kapaka, je jedino stvorenje koje može gledati u Sunce bez treptanja. Ime Hebrejskog slova Teth znači zmija, i Teth je atribuiran zodijačkom znaku Lava. Teth korespondira Tarot Adutu zvanom ' Strast ', ili, u starom sistemu ' Snaga ' . Ovaj Adut opisuje odnos između CHAOSA i BABALON. Dok su Lav i Zmija oboje povezani sa Teth/Leo, Zmija je također i simbol zodijačkog znaka Škorpion. Lav i Škorpion su oboje Fiksni Znaci, ali dok je Leo vatreni znak kojim vlada Sunce; Škorpion je vodeni znak kojim vlada Mars ili Pluton.; i Lav i Škorpion se nalaze na suprotnim stranama zodijaka. Škorpionu je atribuirano Hebrejsko slovo Nun, koje korespondira sa Tarot Adutom ' Smrt '. Na Lea se može gledati kao da predstavlja svjesnu Volju, ili Volju za Životom; na Škorpiona se može gledati kao na podsvjesnu Volju, ili Volju za Smrću. Prema tome, može se uzeti da se simbolizam Zmije i Lava uglavnom odnosi na ' Strast ' ili požudu koja vječno pokreće kotač rođenja, života i smrti. Ta doktrina je ponovljena u Svećenikovoj drugoj invokaciji ispred Vela, koja sadrži sljedeći citat iz Knjige Zakona: ' Ja sam Život i davatelj Života, pa ipak je stoga spoznaja mene, spoznaja smrti.' Naša tradicija nas uči da nema života bez smrti, niti smrti bez života. Život i Smrt su dvije strane istog Kotača: Zmija i Lav, Tajna nad Tajnama, u njegovo ime BAPHOMET. BAPHOMET je ime idola Vitezova Templara, za čije su štovanje bili optuženi. Baphomet je bio interpretiran na mnogo različitih načina od strane različitih autoriteta, evo nekih primjera:

- Visconti: Francusko kvarenje riječi Mahomet (Muhamed)

- Von Hammer: Grčko Baphe Metis – Baptizam Mudrošću
Baphe je grčka riječ za ' budalast ' i ima značenje bačve pune organske boje; Metis je bila Titanka koja je vladala nad četvrtim danom u tjednu, planetom Merkurom i svom mudrošću i znanjem. Nakon što su Titane svrgnuli Bogovi, Zeusa je prožela strast za Metis i on ju je zaveo. Proročište je predvidjelo da će njihovo dijete biti djevojčica, ali da će sljedeće dijete koje rodi Metis, ako ga bude bilo, biti dječak koji će sa vremenom svrgnuti Zeusa, kao što je on svrgnuo Kronosa. Da bi spriječio takvu katastrofu, Zeus je ulovio Metis u klopku i cijelu je progutao. Danima kasnije, Atena, Božica Mudrosti, je iskočila iz Zeusove lubanje.

- Von Hammer: Hebrejsko Maphtah Bet Yahweh – Ključ Kuće Božje

- Raspe: Grčko Baphe Metros ili Baphe Metios – Baptizam ili Tinktura Mudrosti

- C.W. King: Grčko Baphe Metros – Baptizam Majke, ili kvarenje riječi ' Behemoth '

- Levi: Simbol Univerzalnog Agensa, ili Merkurija, ili Pana, ili Sumpora, ili Gnostičkog Hyle; također i obrnuti notarikon – TEM.O.H.P.AB. – TEMpli Omnimum Hominum Paces Abbas – ' Otac Hrama, univerzalni mir ljudi '

- Mackey: Simbol smrtnosti

- Blavatsky: simbol Azazela, ' Jarčevog Boga ' ili ' Snage Boga ', drevni Hebrejski ' žrtveni jarac '

- Crowley: BAFOMIThR – Otac (od) Mitra; 8 slova označava Merkura, također i 729 – Kephas, Kamen, ime Isus dano Petru kao utemeljitelju Crkve, Kockasti Kamen koji je Kutni Kamen Hrama; također i obrnuti pentagram, potpuno odrasli hermafrodit, također i originalno biće, Zeus Arrhenothelus ili Bacchus Diphues, također i Androgin, hijeroglif arkane savršenstva, također i amblem Pana Pangenetora koji je simboliziran na Atu XV, Adut ' Đavo ' Tarota.

- Po AthBaSh Temuri: TMVPB (Baphomet) = AIPOŠ (Sofia)

- Baigent & Leigh, poslije Idres Shah: Arapsko Abufihamet, izrečeno na Maorskom Španjolskom kao Bufihimat – ' Otac Razumjevanja ' ili ' Otac Mudrosti '

Idol Bafometa je obično opisivan kao ' bradata glava sa surovim izrazom ' . Veći broj artifakata (arheološki ostaci) iz 13. st. koji su navodno pripadali Vitezovima Templarima, imali su ugravirani lik bradate ženske figure sa vrlo snažnim izrazom lica, koja je bila u potpunosti gola, sa izuzetkom ogrtača i šešira; sličnog onima koje je nosila Cybele na drevnim spomenicima, držeći lanac u svakoj ruci, dok su joj pored bokova bili prisutni simboli Sunca i Mjeseca, i/ili pentagtram i heksagram, i lubanja ispred njezinih stopala. Von Hammer je nagađao da su ti likovi možda bili opisi Baphometa. Slijedeći tu androginu simboliku, Eliphas Levi je prikazao Bafometa u svojem, sada već legendarnom crtežu, ' Đavola ' Tarota, biće sa glavom jarca, ljudskim ženskim grudima i Kaducejusom umjesto falusa, kako sjedi na kockastom kamenu sa podignutom desnom rukom na kojoj piše ' solve ', i ljevom rukom spuštenom na kojoj piše ' coagula '; i plamenom buktinjom između svojih rogova, te sa uspravnim pentagramom na čelu. Je li Bafomet ' Đavo ' ? Da li mi štujemo ' zlo ' Božanstvo? ' Zlo ' Bafometa, ' Đavola ' Tarota, nije zlo zločina ili nasilja ili praznovjernog svetogrđa, već ono što je smatrano krajnje 'zlim' kod Manihejaca i ostalih Staroeonskih Gnostika, a odnosilo se na generaciju (proizvodnju, stvaranje), koja rezultira u inkarnaciji, ' utamničenju ' čistog duha u nečistoj ' grobnici ' materije. Zbog toga je Bafomet prikazan sa oba pentagrama, uspravnim i obrnutim. Uspravni pentagram prikazuje vladavinu duha nad četiri elementa (materijom), obrnuti prikazuje duh 'uronjen' u četiri elementa (materiju).

Bafomet je Dijalektično Ujedinjenje Suprotnosti: jedinstvo Chaosa i Babalon; Sinteza Teze i Antiteze, Čokmah i Binah ujedinjeni u Tifaretu; spermij i jajašce ujedinjeni u zigoti; Yod Otac i Heh Majka ujedinjeni u Vav Sinu; Volja i Memorija ujedinjene u svjesnom umu. Sjetite se da je Vav Hebrejska riječ za ' čavao ', ono što ujedinjuje, povezuje dvije stvari. Po tome je Bafomet Lav i Zmija, Androgin, Hermafrodit, Rebis Alkemičara, Dvoglavi Orao Slobodnih Zidara. Bafomet je također i ' Baptizam Mudrošću ' putem kojeg postižemo ' čudo inkarnacije ' : Zeus je progutao Merkurijsku Metis, koja se iz njegove lubanje izdigla kao Atena, Božica Mudrosti; ili prodiranje Volje Čokmaha u Veliko More Binaha, koje rezultira stvaranjem sedam rijeka i razbijanjem brodova; ili spuštanje Sophia/Achamoth u vanjsku tamu, da uzrokuje stvaranje svijeta; ili spuštanje Goluba nad Pehar i Hostiju da Posveti Euharistiju.

Oni koji su upoznati sa Simonovom Gnostičkom raspravom zvanom Apophasis Megale prepoznati će Bafometa kao ' Oca ', Demijurga koji se manifestira u Srednjem Prostoru između muške ' Velike Moći ' i ženske ' Velike Misli '.

Daljnji uvid u prirodu Bafometa može biti dobijen kroz poistovjećenje Lava sa ' Lavom plemena Judah, iz korijena ( sjemena, plemena ) Davidova ', te kroz poistovjećenje Zmije sa onom koju je Mojsije nagovijestio i podigao joj spomenik, kada je razapeo vatrenu zmiju od žute mjedi u pustinji, zmije čiji broj je 358.

Ono što slijedi su simboli atribuirani Bafometu iz različitih točki gledišta:

Spojeni Sunce i Mjesec, Točka unutar Kružnice, Grčko slovo Theta, Orfičko Jaje, Srce ovijeno Zmijom, Kundalini Zmija omotana oko Svayabhu-Linga, Ardhanarishvara slika, Grčko slovo Epsilon, Rimsko slovo Y, Uspravni i Obrnuti Pentagram, Heksagram kao ujedinjenje Vatre i Vode, Pentagram i Heksagram zajedno, Jednopotezni Heksagram (Sunce i Mjesec ujedinjeni sa 4 elementa), Sekhemti Kruna (Kruna ujedinjenog Sjevernog i Južnog Egipta), Stožac ili Konus, Ruža i Križ, Ankh, Amblem Venere, Amblem Marsa, Amblem Merkura, Kaduceus, Štap Glavnog Adepta, Seltički Križ, Solarni Križ, Krug i Križ, Raspelo, Kotač, Lobanja sa prekriženim kostima, Lobanja sa Zelenom Grančicom ili Listom u svojim ustima, Drvo koje raste iz leša, Stisak, Ruke u Molitvi, Dijete, Isus u Mandroli, Alfa i Omega, Golub koji se spušta nad Pehar, Delfin koji skakuće u moru, Gryllus, Kvadrat i Kompas, Visak i Libela, Koplje i Pehar, Mač i Disk.
.........................................................................
 

 "...Taj „Đavo“ je nazvan Satan ili Šejtan, a ljudi koji ne znaju njegovu formulu plašili su ga se, i za sebe mislili da su zli – optužujući i samu Prirodu za svoj izmišljeni prekršaj. Satan je Saturn, Set, Abrasax, Adad, Adonis, Atis, Adam, Adonai itd. Najozbiljnija optužba protiv njega jest da je on Sunce na jugu. Drevni Inicijati, pošto su obitavali u zemljama čija krv su bile vode Eufrata i Nila, jug su povezivali sa usahnjujućim vrućinama, pa su proklinjali tu stranu svijeta – gdje su sunčeve zrake najsmrtonosnije. Čak i u legendi o Hiramu, on je zbačen i ubijen za vrijeme podnevne vrućine. Kozorog je, štoviše, znak u koji Sunce ulazi kada dosegne najdalju južnu deklinaciju pri zimskom suncostaju – sezoni smrti vegetacije za ljude na Sjevernoj hemisferi. To im je davalo drugi razlog za proklinjanje juga. A treći – tiranija vrućine, suše, ubitačnih vjetrova; prijetnja pustinja ili strašnih oceana, jer su tajanstveni i neprohodni; sve je to, također, u njihovim umovima bilo povezano sa jugom. Ali za nas, koji smo svjesni astronomskih činjenica, ta netrpeljivost prema jugu je glupo praznovjerje koje je bilo sugerirano našim animističkim precima – slučajnošću stanja i uvjeta mjesta u kojima su boravili. Mi ne vidimo neslogu između lijevog i desnog, visine i dubine, i sličnih parova suprotnosti. Te suprotnosti su stvarne jedino kao iskaz odnosa; one su proizvoljan izbor za predstavljanje naših ideja u mnogostrukom simbolizmu zasnovanom na dvojnosti. „Dobro“ mora biti definirano u okviru ljudskih ideala i sklonosti. „Istok“ nema značenja osim kao pokazatelj Zemljinih unutarnjih karakteristika; kao apsolutni smjer u prostoru on se pomiče svake 4 minute za jedan stupanj. „Gore“ nije isto ni za koja 2 čovjeka, osim ako bi i jedan i drugi bili na liniji koja ih jednako povezuje sa središtem Zemlje. „Teško“ je osobni osjećaj naših mišića. „Istinito“ je vrlo nerazumljiv pojam koji se odupro analizama i najdarovitijih filozofa. Stoga, mi ne oklijevamo obnoviti „štovanje Đavola“ povezujući takve ideje (kao što su zakoni zvuka i fenomen govora i sluha) sa skupom „Bogova“ čija su imena utemeljena na glasovima ShT i D, a vokalizirana slobodnim dahom A. Jer, ta imena podrazumjevaju kvalitete hrabrosti, otvorenosti, energije, ponosa, moći i pobjede; to su riječi koje izražavaju stvaralačku i očinsku volju. Tako je „Đavo“ Kozorog, jarac koji skače po najvišim planinama; božanstvo koje, ukoliko je manifestirano u čovjeku, pretvara ga u Egipana; Sve! Sunce ulazi u ovaj znak kada se vraća da obnovi godinu na sjeveru. To je također samoglasnik „O“ (pravi tutanj, prasak i zapovijed) izgovaran snažnim izdahom upravljanim pomoću kruga koji su usta oblikovala. On je Otvoreno Oko podnevnog Sunca pred kojim sve sjene nestaju; također je i ono Skriveno Oko koje čini sliku svog Boga – Svjetla, i daje moć za izgovaranje proročanstva – prosvjetljenje uma. Na taj način, Đavo je čovjek koji je postao Bog – ushićen, gorljiv; on je došao svjesno do svog punog stasa i tako je spreman uputiti se na svoje putovanje da spasi svijet. Ali se ne smije ukazati u svome pravom liku – jer Vizija Pana bi natjerala ljude da izlude od straha. On mora sakriti sebe u prvotnu masku. Zbog toga on prividno ostaje takav čovjek kakav je bio i na početku; on živi životom čovjeka; zaista, on je potpuno čovjek. Ali njegova inicijacija ga je učinila Majstorom Događaja dajući mu razumijevanje da, bilo što da mu se dogodi – izvršavanje je njegove istinske volje..."
...................................................................................

 

"...Magičar, dakle, može biti siguran da duhovna bića postoje i tražiti Znanje i Razgovor sa svojim Svetim Anđelom Čuvarom sa gorljivošću poput one Fratera Perduraba kada je odbacio sve: ljubav, bogatstvo, položaj, slavu, da bi tražio Njega. To on mora učiniti ili osuditi samog sebe da ga razderu Maenade njegovih nerazumnih impulsa; on neće biti siguran dok sam ne postane Bakhus! Bakhus, božanski i ljudski! Bakhus, rođen od Semele i Zeusa, preljubničkog Gospoda Grmljavine koji brutalno zavodi svoje nevine žrtve! Bakhus, beba skrivena od mržnje u najsvetijem od svetih, tajni tvojih očeva, u Koritu Zvijezdane Bujice, čija jedna Zmija je tvoja duša!Bakhus, dvostruki, muško-ženski, Bakhus, čija nevinost pripitomljava tigra, dok ti pak rogovi cijede krv po ustima i podražuju radost vina k ludilu ubojstva! Bakhus, tvoj tirsov štap sokovima kaplje; tvoj bršljan se privija uz njega; tvoja lavlja koža kliže sa tvojih glatkih ramena, kliže sa tvojih gipkih slabina; pijan od ushićenja božanskog grozda ti više ne poznaješ teret tijela i mučenje duha. Dođi, Bakhus, priđi, sa Istoka dođi; sa Istoka dođi jašući magarca Prijapovog! Dođi sa svojom raspojasanom gomilom plesača i pjevača! Tko tebe slijedi, a da se uzdržava od smijeha i poskakivanja? Dođi u svom imenu Dioniza, da bi djevojke bile udate za Boga! Dođi u svome imenu Jakhusa, i svojom mističnom lepezom uzgibaj zrak, ushićujući naše duše svakom provalom svog Duha, da bismo ti donosili sinove u Tvom liku! Zaista i amen! Neka magičar ni na trenutak ne zaboravi što je njegov jedini posao. Njegovo neinicirano „Jastvo“ (kako ga on apsurdno shvaća) je gomila divljih žena, histeričnih od neshvaćenih i nezasićenih životnjskih instikata. Penteja, jednog ljudskog kralja koji se usuđuje suzbiti ih, one će razderati u komade; njegova vlastita majka, Priroda, prva će mu iščupati grkljan! Nitko osim Bakhusa, Svetog Anđela Čuvara, nema milosti da bude Bog tom orgijanju manijaka; samo on može preobraziti razularenu rulju u paradu skladnih pokreta; uzdignuti njihovo hijensko zavijanje do simfonije peana i njihovu nerazumnu požudu do samokontroliranog zanosa. To je onaj Anđeo koji može sudjelovati u svakom sakramentu i čija priroda je dvostruko dvojna. On je najednom Bog pijan od zemaljskog vina, i sisavac koji loče krv Boga da da bi ga očistila od smrtnosti. On je žena po tome kako prima sve impulse, nisu li oni njegovi? On je muškarac koji utiskuje sebe u sve što mu se posvećuje. On vitla štapom sa borovim češerom i viticama bršljana; Anđeo stvara neprestano, omatavajući svoju Volju u prijanjajuću ljepotu, neiščezavajuće zelenilo. Tigar-simbol čovjekove brutalne strasti, poskakuje oko gospodarevih nogu, a on opkoračuje Prijapovog magarca; on čini da ga njegova seksualna snaga nosi tamo kamo hoće ići..."
....................................................................................................

Rezime
Izgledalo nam je pogodnije da se ovim glavnim vidovima pojma Lude
pozabavimo sa svakim pojedinačno, ali nismo pokušavali, niti bi to trebalo
činiti, da spriječimo međusobno preplitanje i sjedinjavanje legendi. Čak i kada
su naizgled kontradiktorne, varijacije u načinu na koji je svaki pojedini simbol prikazan, trebalo bi
da dovedu do intuitivnog poimanja simbola oplemenjivanjem i
prevazilaženjem intelekta. Svi ovi simboli Aduta u osnovi postoje u oblasti
van razuma i daleko iznad njega. Najvažniji cilj proučavanja ovih karata je
duhovna vježba koja omogućava jasno i povezano razmišljanje na ovaj
uzvišeni način.
To je od pamtivjeka odlika metoda Inicijacije kako je shvaćaju
hijerofanti.
U konfuzno, dogmatsko doba viktorijanske materijalizacije, znanost je bila
prinuđena da obezvrijedi svako nastojanje da se prevaziđe racionalni način
pristupa stvarnosti; pa ipak je upravo napredak znanosti same bio onaj činilac
koji je ponovo sjedinio ove suprotnosti. Od samog početka ovog stoljeća,
praktična znanost mehaničara i inžinjera primiče se sve bliže pronalasku
jedinstvenog teorijskog opravdanja u matematičkoj fizici. Matematika je
oduvijek bila najpravilnija, najapstraktnija i najlogičnija među znanostima. Pa
ipak, već u relativno ranom dobu nižih razreda mora se steći znanje o
nestvarnom i iracionalnom. Korijeni i beskonačni nizovi su upravo osnovni
oblici višeg stupnja matematičke misli. Apoteoza matematičke fizike je
sada priznavanje neuspjeha da se pronađe stvarnost u bilo kojem
pojedinačnom razumljivom pojmu. Suvremeni odgovor na pitanje: "Što je
bilo koja stvar?", je da ona postoji u odnosu na lanac deset ideja, od kojih
se svaka pojedinačno može tumačiti jedino u smislu ostalih. Gnostici bi
ovo, bez sumnje, nazvali "lancem deset eona". Ovih deset ideja ne smiju
se ni u kom slučaju posmatrati kao vidovi nekakve stvarnosti u
pozadini. Isto onako kao što se pretpostavljena prava linija koja je bila
okvir za računanje pretvorila u luk, tako je i točka, koja je od pamtivjeka
smatrana jednim tipom postojanja, postala prsten.
Ne može biti nikakve sumnje u to da se ovdje radi o neprekidnom i sve
neposrednijem primicanju profane nauke spoljašnjeg sveta svetoj mudrosti
Inicijata.
* * *
Nacrt karte o kojoj je riječ obnavlja glavne ideje iz prethodno izloženih
ogleda. Luda je od zračnog zlata. Ima rogove Dionisa Zagreusa, između
kojih se nalazi falusna kupa bijele svijetlosti koja predstavlja utjecaj Krune (1) na
njega. Prikazan je nasuprot zračne pozadine,  zraka koji se začima u
svemiru; a držanje mu je kao u nekoga tko je iznenada uskočio u svijet.
Odjeven je u zeleno, po tradiciji proljeća; ali njegove cipele su falusno zlatne
boje sunca.
U desnoj ruci drži štap, na čijem kraju je bijela piramida Praoca. U ljevici drži
plamenu borovu šišarku, sličnog značenja, ali koja određenije ukazuje na
uzgajanje povrća; a na ljevom ramenu visi svežanj ljubičastih grozdova.
Grozdovi predstavljaju plodnost, slast i osnovu ushićenja. Ushićenje je
prikazano tako što se peteljke grozdova granaju u spirale duginih boja,
Obličje Univerzuma. Time se nagovještava Trostruki Veo Negativnog koji
se, njegovim posredništvom, ispoljavaju u vidu podjeljene svijetlosti. Na
tom spiralnom prstenu nalaze se i druge atribucije božanstva; kraguj Maut,
Venerina (Izidina, Marijina) golubica i bršljan koji je svetinja za njegove
inicijate. Tu je i leptir od raznobojnog zraka, a i krilati globus sa
svojim zmijama-blizancima, simbolom koji se ponavlja i potvrđuje slikom
dvoje zagrljene djece-blizanaca na središnjoj spirali. Povrh njih nadvio se
blagoslov triju cvjetova u jednom. Umiljava mu se tigar; a pod njegovim
nogama u Nilu sa lotosovim stabljikama sklupčao se krokodil. Žarište
mikrokozmosa je blještavo sunce, koje u središtu slike obnavlja
mnoštvo raznolikih obličja i raznobojnih likova. Cijela slika je glif
stvaralačke svijetlosti.

NAPOMENA
(1) Keter (Kether): vidi položaj Putanje Alef (Aleph) na Drvetu Života.

3.DE HERBA SANCTISSIMA ARABICA
Sjeti se, O Sine moj, Pripovjesti Hebrejaca, koju donesoše iz Grada
Babilona, o tome kako je Veliki Kralj Nabukodonosor, budući ucviljena
Duha, napustio društvo Ljudi na Sedam Godina i jeo Travu onako kako i
Vol čini. Taj Vol je slovo Aleph i jeste onaj Atu Tota čiji je Broj Nula i čije
je Ime Maat, Istina; ili Maut, Kraguj, Sveopća Majka, što je Lik Naše
Dame Nuit, ali se također zove i Luda, koja je Parsifal, der reine Thor , i
tako se tiče onoga koji stupa Putem Taoa. On je i Harpokrat, Dijete Horus
koje hoda (kao što veli Daood Badawi što postade Kralj, u svojim
Psalmima), na Lavu i Zmaju; to jest, on je u Jedinstvu sa svojom Tajnom
Prirodom, kao što ti pokazah u svojoj Riječi o Sfingi. O Sine moj, Sinoć se
Duh spustio na mene i ukazao da bih trebao i ja da jedem Travu Arabljana, i
da Snagom njenih Čarolija ugledam ono što bi se moglo proglasiti za
Prosvjetljenje mojih Očiju. No, o tome ne mogu sada govoriti, jer vidim da
sadrži Tajnu Prevazilaženja Vremena, tako da sam u Jednom Satu
Zemaljskih Razmjera požnjeo Žetvu Eona, i ni za Deset Života to ne bih
mogao objasniti.

TIŠINA
Od svih magičkih i mističnih vrlina, od svih milosti Duše, od svih
postignuća Duha, nijedno nije u tolikoj mjeri pogrešno shvaćano, ako je
uopće bivalo pojmljeno, kao Tišina.
Bilo bi nemoguće nabrojati uobičajene greške; ne, moglo bi se reći da je i
samo razmišljanje o njoj, samo po sebi greška: jer njena priroda je Čisto Postojanje,
to jest, Ništa, tako da ona nadmašuje moći uma ili intuicije. Otuda, dakle,
najviši domet našeg Eseja može biti jedino neka vrsta Pokroviteljstva,
takoreći Omotača Ložnice u kojoj se u Tajni Tišine može u potpunosti
uživati.
Za takav stav postoji valjani tradicionalni autoritet: Harpokrat, Božanstvo
Tišine naziva se "Božanstvom Obrane i Zaštite".
No njegova priroda ni u kom slučaju nije ona negativna i pasivna tišina na
koju ta riječ obično upućuje; jer On je Svuda lutajući Duh, Čisti i Savršeni
Vitez-Lutalica, koji odgovara na sve Zagonetke i otvara zatvorene Dveri
Kraljeve Kćeri. No, Tišina u svjetovnom, vulgarnom smislu nije odgovor na
Sfinginu Zagonetku; ona je ono što je tim odgovorom stvoreno. Jer Tišina
je Ekvilibrijum Savršenstva; tako da je Harpokrat omniforman, onaj koji se
javlja u svim oblicima, univerzalni Ključ za sve moguće Tajne. Sfinga je
Puzzel ili Pucelle ( franc. djevica, prev. ), Ideja Ženskog, za koju uvijek
postoji samo jedna dopuna, uvijek drugačijeg oblika i uvijek istovjetne suštine.
To je značenje Slike Božanstva; jasnije je prikazano u Njegovom obliku
odrasle osobe kao Lude iz Tarota i Bakhusa Difuesa, i bez ikakve
dvosmislenosti kada se On javlja kao Bafomet.
Kada se pomnije udubimo u Njegovu simboliku, prva osobina koja nam
zaokupi pažnju je nesumnjivo Njegova čednost. On je dubokoumno nazvan
Blizanac Horov (Horusov): a ovo je Eon Horusa: On je onaj koji je poslao
Aiwassa, Njegovog poslanika, da objavi njegov (eonov) dolazak. Četvrta
Moć Sfinge je Tišina; nama, dakle, koji stremimo ka toj moći kao kruni
našega Djela, biće od neizmjerne vrijednosti postizanje Njegove čednosti u
svom njenom obilju. Moramo prije svega shvatiti onaj korijen Moralne
Odgovornosti kojim se čovjek tupoglavo trsi kao onim što ga čini drugačijim
od ostalih životinja, kao Ograničenje, što je Riječ Grijeha. Zaista, ima istine u
onoj hebrejskoj bajci da saznanje o Dobru i Zlu donosi Smrt. Povratiti
Čednost znači povratiti Raj: Moramo naučiti da živimo bez one ubitačne
svijesti o tome da svaki dah koji udahnemo nadima jedra koja naše krhke
brodove približavaju Dverima Groba. Moramo Strah odagnati Ljubavlju;
uvidjevši da je svaki Čin jedan Orgazam, njihov ukupan ishod, krajnja
posljedica, može biti jedino Rađanje. Pored toga, Ljubav je zakon: usljed
toga, svaki čin mora biti Pravednost i Istina. Uz pomoć određenih
Meditacija, to se može razumijeti i uspostaviti; i treba u tome biti toliko
temeljit da postanemo nesvjesni vlastitog Osvještenja,
jer je jedino tada Nevinost savršena. Ovo stanje je, u stvari, neophodan
preduvjet za svaku pravu kontemplaciju o onome što smo navikli da smatramo
prvom dužnošću Aspiranta, riješenju pitanja: "Što je moja Istinska Volja?".
Jer, dok ne postanemo nevini, bezazleni, izvjesno je da ćemo pokušavati da
procjenjujemo i vrijednujemo vlastitu Volju izvana, dok Istinska Volja
mora da, kao vrelo Svjetlosti, izvire iznutra i teče neometano, uzavrela od
Ljubavi, uvirući u Ocean Života.
To je istinski pojam Tišine; naša je Volja ono što izvire, savršeno elastična,
veličanstveno protejska, da bi ispunila svaki otvor u Univerzumu Otkrivenja
sa kojim se susreće na svom putu. Nema tog vira koji bi bio prejak za
njenu neizmjernu snagu, ni tjesnaca toliko mučnog da mu ne bi mogla
doskočiti svojom nepokolebljivom dovitljivošću. Sa savršenom točnošću se
uklapa u svaku potrebu; njena fluidnost je garancija za njenu vjernost. Njen
oblik je uvijek nužno izmjenjen onim pojedinačnim nesavršenstvom sa kojim
se susreće: njena suština je istovjetna u svim slučajevima. Učinak njenog
djelovanja je uvijek Savršenstvo, to jest, Tišina; i to je Savršenstvo
neprestano isto, budući savršeno; ali i neprestano drugačije, jer svaki slučaj
predstavlja vlastiti neponovljivi kvantitet i kvalitet.
Samome nadahnuću nemoguće je da zapjeva ditiramb Tišine; jer svaki je novi
vid Harpokratov dostojan muzike Univerzuma diljem Vječnosti. Ja sam
jednostavno bio vođen svojom odanom Ljubavlju prema toj čudnovatoj
Rasi u kojoj sam se našao utijelovljen da stavim na papir ovu nedostojnu
strofu beskonačnog Spjeva o Harpokratu, kao jednu izbrušenu facetu Njegove
plodne Blistavosti koja je prelomila onu nasušnu svijetlost usmjerivši je ka
mom osjenčanom Ulazu u Njegovo svetište gromoglasnog, neiskazivog
Božanstva.
Slavim raskošni Zanos Nevinosti, muževnu i pantomorfnu Ekstazu
Sveispunjenja; slavim Okrunjeno i Osvajačko Dijete čije je ime Sila i Vatra,
čija profinjenost i snaga osiguravaju spokoj, čija energija i izdržljivost
ostvaruju Postignuće Djevice Apsoluta; koji je, nakon objavljenja, Svirač na
sedmostrukoj fruli, Veliki Bog Pan, i koji je, nakon povratka u Savršenstvo
koje je sam želio, Tišina.